U početku su ga naši lovci teško prihvaćali, ali zbog svojih je radnih sposobnosti danas najbrojniji lovački pas u Hrvatskoj

Alpski brak-jazavčar kratkonogi je lovački pas uzgojen u austrijskim Alpama. Pasmina je poznata još od davnina, a ime je dobila zbog grade tijela, koja je negdje na sredini između goniča (brakirca) i jazavčara. Međutim, većina kinoloških istraživača smatra da alpski brak-jazavčar nije nastao križanjem pasmina, nego daje uzgojen od autohtonih austrijskih goniča.

Tijelo alpskog brak-jazavčara oblikom i veličinom nalikuje tijelu goniča, a pasminska su osobitost kratke, potpuno ravne i izrazito koščate prednje noge te upadljivo snažan prsni koš. Najčešće je tamnojelenje crvene boje ili crne boje s paležom. Nešto je viši i jači od njemačkog rođaka, vestfalskog brak-jazavčara. Premda je danas službeno svrstan među krvosljednike, alpski brakjazavčar ipak je i ponajprije izvrstan gonič.

Prvi klub brak-jazavčara: Naziv "brak­jazavčar" prvi put su 1886. godine upotrijebili slikari Ludwig Beckmann i Otto Grashev, koji su izrađivali crteže tadašnjih poznatih pasmina pasa. Godine 1896. osnovan je u Austriji Međunarodni klub brak- jazavčara, pa tako započinje kontroliran uzgoj i rad na poboljšavanju pasmine.Taj klub prigodom Svjetske lovačke izložbe, održane 1910. u Beču, mijenja svoj naziv u Klub brak-jazavčara, a na njegovo čelo dolazi August Baumann, koji je veoma zaslužan za daljnji razvoj pasmine. Osim što se i sam veoma aktivno bavio uzgojem, Baumann je proučavao brak -jazavčare diljem alpskog područja i sva stečena iskustva unosio u poboljšavanje pas mine. Njegova uzgajačnica "Pernehof' u ko ruškom Lavantalu ubrzo je postala središtem uzgoja brak-jazavčara u Austriji.

Prvi svjetski rat povoljno je utjecao na uzgojne aktivnosti, ali s njegovim završetkom Baumann nastavlja rad Kluba brak jazavčara. Nakon nekoliko godina Klub se uzdigao u uvaženu kinološku organizaciju, koja je 1923. godine djelovala u Austriji, Njemačkoj i Čehoslovačkoj. Godine 1929. Klubu se pridružila i slovenska sekcija, što puno go vori o popularnosti pasmine na prostoru bivše jugoslavenske kraljevine. .
Priznat kao krvosljednik: Zaslugom Augusta Baumanna stožerna kinološka organizacija Austrije priznala je 1932. godine pasminu pod nazivom "alpsko-rudarsko-brdski brakjazavčar", i to kao treću pasminu krvosljednika, uz bok hanoverskog i bavarskog krvosljednika.
Svoj dugogodišnji stručni rad August Baumann je okrunio 1934. godine izdavši monografiju pod nazivom "alpško-rudarsko-brdski brak-jazavčar". U tom vrijednom djelu on daje cjelovit prikaz pasmine s posebnim osvrtom na obuku i uvježbavanje za lovne aktivnosti. Baumann je ostao na čelu Kluba punih 28 godina, odnosno sve do svoje smrti 1938. godine.

Rasprostranjen po srednjoj Europi: Međunarodna kinološka organizacija (FCI) od prvog dana priznaje brakjazavčara kao njemačku pasminu, a u jedinstvenom standardu spominju se razlike u boji i visini između alpsko-rudarsko-brdskog te vestfalskog brak-jazavčara. Tako je vestfalski brak­ jazavčar opisan kao nešto niži, crvene do žute boje s crnim sedlom ili plaštem te bijelim oznakama goniča (lisa, gubica, ovrat nik, prsa, noge i vrh repa). Godine 1975. austrijski je Klub preko nacionalnog kinološkog saveza podnio zahtjev za priznanje pasmine Austriji. Zahtjev je obrazložen time da potječe iz alpskih po druga Austrije te daje sjedište Kluba od osnutka na području Austrije.
Iste godine Međunarodna kinološka organizacija (FCI) prihvatila je taj zahtjev te "razdijelila" brak-jazavčare na dvije zasebne pasmine. Alpski brak-jazavčar priznat je tako kao austrijska pasmina (FCI standard broj 254), dok je vest- falski brak-jazavčar zadržao Njemačku kao zemlju podrijetla (FCI standard broj 100).

Max Zernatto ostao je na čelu austrijskog Kluba brakjazavčara sve do svoje smrti 1976. godine, kada gaje zamijenio njegov brat dr. Otto Zernatto. On je uspješno nastavio bratov rad i brigu o pasmini u Austriji. Matični pasminski Klub i danas veoma uspješno djeluje u Austriji, a njegovo je sjedište u Matreiu u Istočnom Tirolu.

Svakako treba još napomenuti da je Međunarodna kinološka organizacija (FCI) otporan na zimu i loše vremenske prilike. Dorastao je svim preprekama, pa udovo­ ljava teškim zahtjevima brdsko-planinskih područja. Međutim, danas je sve češći i u nizinskim područjima, gdje su neke njegove osobine osobito došle do izražaja.

Alpski je brakjazavčar ponajprije gonič, koji neumorno i temeljito traga, a potom goni glasno i smireno. Po boji glasa može se nepogrešivo zaključiti koju divljač trenutno goni. Doduše on goni nešto polakše i kraće od dugonogih goniča, ali zato vrlo uporno i odlučno. Goni zeca, lisicu, čaglja i jazavca, a zbog svoje visine može ulaziti i u veće lisičje ili jazavčeve jame. Premda se to po izgledu ne bi moglo zaključiti, nevjerojatno je spretan i nemilosrdan u borbi s tim grabežljivcima.

Zbog svoje hrabrosti i oštrine osobito se istaknuo u lovu na divlje svinje. Sporije najprije svrstala alpskog brakjazavčara u VI. skupinu, 1. podskupinu, i to među goniče maloga rasta. Međutim, 1991. godine prebačen je unutar iste skupine u 2. podskupinu krvosljednika, pokraj hanoverskog i bavarskog krvosljednika.

U nas je brak-jazavčar u početku vrlo teško prodirao, ali zahvaljujući svojim iznimnim radnim sposobnostima sve se više širio i potiskivao dugonoge goniče. Tako je u 1992. godini po broju okoćenih štenaca nadmašio sve pasmine goniča u Hrvatskoj. Deset godina poslije preuzeo je titulu najbrojnije lovačke pasmine, s gotovo tisuću štenaca godišnje koji su upisani u rodovnu knjigu Hrvatskog kinološkog saveza.

Proslavio se zahvaljujući divljim svinjama: Alpski brakjazavčar izniman je lo vački pas s odličnim nosom i jako izraženom lovačkom strasti. To je poslušan, pametan i nadasve razuman pas. Veoma je izdržljiv, gonjenje crne divljači daje posebnu draž toj vrsti lova. Naime, divljač se češće zaustavlja, a alpski brakjazavčar ju uporno i glasno napada, čekajući lovčev dolazak. Premda je neustrašiv u "sudaru" s divljom svinjom, ipak je krajnje oprezan i racionalan te stradava puno manje od drugih pasmina kojima se koristi u takvu lovu. Iz svih tih razloga mnogi ga s pravom stavljaju na prvo mjesto među "svinjarima"

Sve više potiskuje dugonoge goniče: Zbog izvrsna njuha alpski brak-jazavčar sve više služi kao krvosljednik. Manji je i okret- niji od drugih krvosljednika pa je pogodni ji za rad na dugom povodniku. Za praćenje krvnog traga i oblajavanje mrtve divljači treba ga posebno školovati. Međutim, on vrlo lako uči i za kratko vrijeme razumije mnoge naredbe potrebne u lovu.

Bez poteškoća se može naučiti opozivu za gonjenje, a također se vrlo lako odvikne od gonjenja jelenske, srneće ili muflonske divljači. Upravo je zbog toga osobito cijenjen u nizinskim lovištima naseljenom krupnom divljači, gdje uporaba dugonogih goniča zaista nije moguća. Stoga nije čudno što je u nekim područjima alpski brak- jazavčar potpuno potisnuo naše autohtone i druge dugonoge goniče.

Također se alpski brak-jazavčar može naučiti da donosi odstrijeljenu sitnu pernatu divljač, pa čak i iz duboke vode.

Nadalje se može naučiti odloživost, tj. da pričeka lovca na određenom mjestu, dok se ne vrati po njega, a uz to može još i čuvati ulovljenu divljač ili lovčevu naprtnjaču.Najbolji smještaj za brakjazavčara svakako je ograđeno dvorište s odgovarajućom kućicom, ali i prostrani je boks veoma prih vatljivo rješenje. Lako se može priviknuti i na život u stanu, premda tada iziskuje svakodnevno izvođenje i fizičke aktivnosti. U kući ili stanuje miran, srdačan i privržen članovima obitelji. U isto je vrijeme i oštar pas čuvar, uvijek budan i oprezan.

Njegova kratka i glatka dlaka veoma je zahvalna za održavanje. Preporučuje se tek povremeno četkanje čvrstom četkom, a kupanje s blagim sredstvima samo ako je to baš nužno. Prehrana vlasnicima nije nikakav problem. Odrastao pas teži između 15 i 18 kilograma. Pasmina gotovo da i nema većih zdravstvenih poteškoća, a životni vijek tra­ je oko 12 godina.

Poznat još iz doba Rimskog Carstva

Od davnina su korišteni u Alpama lovački psi, veoma slični današnjim alpskim brak-jazavčarirna. Na jednoj grafici koja potječe iz doba Rimskog Carstva prikazan je lovački pas koji napada divlju svinju, a koji izgledom podsjeća na brak-jazavčara. Na platnu slikara Franza von Defreggera. nastalom u 17. stoljeću, također je prikazan pas koji je izgledom zapravo tipičan današnji alpski brak-jazavčar.

Prvi pisani tragovi o pasmini nalaze se u putopisnoj knjizi "Putovanje na Orijent 1881. godine", koju je napisao sam pre- stoljenasljednik princ Rudolf Habsburški. Naime, on je svojoj pratnji naredio da sa sobom uzmu 12 brak-jazavčara, kojima se koristio u lovu na tom putovanju.